Kad sam na karti našao Dupnicu, prvo sam pomislio: pa ime joj baš i nije čemu :) E sad, to bi trebalo pitati domaće: moguće je da je ime nastalo od riječi dupka, što je, ustvari, bugarska riječ za rupu, a možda je i od riječi dub (дъб), a to je, pogodit će mnogi, hrast. Dubnica, dakle, a glasovne promjene su uglavnom iste kao i kod nas. Elem, svakako nije ono zbog čega sam se na prvu nasmijao imenu. Komunistička vlast joj dvaput mijenjala ime: prvo se zvala Stanke Dimitrov, bio običaj, kao i kod nas, da gradove nazivaju po ratnim herojima, potom Marek, a onda ponovno po Stanketu, da bi od 1990. opet postao ono što je uvijek bila – Dupnica.

Dupnica se prostire na zapadu Bugarske, šezdesetak kilometara od Sofije; nekako mi je prilično usput u pohodu ka krajnjem jugu ovog dijela Bugarske, pa što ne bih svratio. Ispostavit će se da se neću pokajati: grad nije velik, oko 40.000 stanovnika, ali je skladan na planu „podjele“ starog, povijesnog, i ukusno izvedenog novog.

Kad negdje dolazim prvi put, često najprije samo prošećem središtem i okolnim ulicama, ne vadeći iz torbe ni blok za sitne bilješke, ni foto-aparat. Treba „osjetiti“, „nanjušiti“ šta je zanimljivo i vrijedno zapisa, a šta samo „grad“, sterilne nakupnine nebodera omeđene cestama punim jurećih auta. Kad se dođe dotle, vrijeme je stati i vratiti se pa otpakovati torbu.

U Dupnici je lako: ovog drugog, koje zaobilazim, uglavnom ni nema, a sve važno zbilo se u široko središte, uz nekoliko komadićaka rasutih po okolnim brdima. Mjesto od koga polazim u pohod na Dupnicu nije rijetko u Bugarskoj, a kod nas takvog nema! Da vidimo ko će sad pogoditi? Radi se o džamiji, smještenoj na rubu Trga Slobode. Trg tako nije nazvan slučajno, u doba borbi za oslobođenje od turskog okupatora odavde su konce vukli oni koji su radili na tome da okupacija potraje, a dodatni motiv bilo je to što se znalo da je izgrađena na temeljima prethodno od Osmanlija porušene pravoslavne crkve. Osloboditelji su džamiji srušili munaru, ali se našao neko pametan da ih „nagovori“ da ne ruše džamiju, lijep primjerak osmanske arhitekture s kraja 15. ili početka 16. stoljeća.

M.J. | Bljesak.info / Džamija

Muslimana u Dupnici nema, a džamija je odavno, kao što je to urađeno s mnogim starim crkvama u zapadnim zemljama, pretvorena izložbeni prostor za djela slikara, kipara i srodnih umjetnika. Trenutno su izložene slike ovdašnjih osnovnoškolaca, a s nekoliko slika, i s one u smještene u mihrabskoj niši, gleda – ako sam dobro popamtio bugarske velikane – pjesnik Ivan Vazov. Sprema se, evo, ispred nje i neki koncert, redaju se stolice, isprobava razglas… I sve ja to nagađam, a onda vidim plakate kojima se poziva na obilježavanje Vazovljevog 170. rođendana, koje uključuje izložbu i poetski recital.

Inače je blizu džamije i Okružna kuća, naoko jedna od mnogih, jer je sigurno preuređivana, ali tako da je, s balkončićem iznad ulaza i vijencem ispod krova, zadržala barem dio nekadašnjeg čara. Stručnjaci tvrde da je sagrađena čak u 13. stoljeću. Nekad je bila ono što su kod nas zvali konak, danas je, kao i džamija, rezervirana za izložbe, promocije knjiga, poetske večeri i slične stvari.

Blizu džamije i kamena česma, nekad džamijska, za uzimanje abdesta, danas s uklopljenim kamenim grbom Dupnice. Ukupni dojam malo kvari zgrada preko puta, možda stražnji dio restorana ili takvog čega, s puno naslaganih crvenih i plavih gajbi. Između je simpa potočić, čist, ali također „ukrašen“ s nekoliko gajbi. Majstori u dubokoj hladovini blizu korita izlijevaju temelje ko zna čega.

Odatle se, kao iz lijevka, široko otvara najveći gradski trg: narodna čitaonica „Zora“ i u njoj dramsko kazalište što nosi ime po Neveni Kokanovoj, jednoj od najpoznatijih bugarskih glumica, velebna zgrada općine te panoi zajedničkog naziva „Dupnica pamti“ s fotografijama i podacima o znamenitim žiteljima: jezikoslovac Hristaki Pavlovič Dupničanin, prosvjetitelj i pisac Dimitar Janakijev Biserov, jedan od prvih ovdašnjih učitelja Hristo Medžidiev, potom Hristo Dimitrov Todorov, također učitelj i prosvjetitelj, inače učenik Neofita Rilskog, a među njima nalazim i Averkija Popstojanova, duhovnika, pisca, preporoditelja i skladatelja crkvenih pjesama za koga na panou piše da se školovao i u Karlovcu, u Hrvatskoj. Na vrhu jednog od panoa čovjek koji nije Dupničanin, ali je zadužio ove krajeve, revolucionar Vasil Levski, a do njega jedan svetac, sveti Ivan Rilski, najznačajniji bugarski svetitelj, neka vrsta svebugarskog duhovnog pokrovitelja, ktitor i utemeljitelj znamenitog Rilskog manastira, rođen u nedalekom selu Skrino.

M.J. | Bljesak.info / Pa ti parkiraj ako smiješ…

Trg je, moglo bi se tako reći, „dvodjelni“, a fontana s imenom grada ispisanim raznobojnim slovima, kako se to inače radi po Bugarskoj, okupljalište je i odmorište, „ćemer“, kako se takvo mjesto nekad davno nazivalo u našim krajevima. Između ta dva „pola“ „lovim“ detalje: smrtovnica sirote Svetle Stojneve Demirove na kutiji za struju, okačenoj na banderi, južnjačkim suncem opaljeni okruglasti „šiljci“ za plakatiranje s vrhom u obliku crkvene kupole, prodavaonice talijanske odjeće, talijanske hrane, čak i talijanskih deterdženata, budući da Dupnicu, zbog činjenice da mnogi Dupničani kruh svagdanji zarađuju u Italiji, nazivaju „Malom Italijom Bugarske“, poprsje već spomenutog Hristakija Pavloviča Dupničanina, opako upozorenje „Ne parkiraj, pukam gumi“, simpatična konobica, kod Bugara je to mehana, naziva „Stara vrba“, iako vrbe nigdje nema, davno je posječena, mozaik Pravde na Sudbenoj palači, visok tri kata, trenutno bezvodna fontanica s gologuzim dječačićem što je potrbuške zalegao ne bi li utažio žeđ…

Šetača – taman je bio kraj ljeta – prilično, sve mi djeluje nekako istočnjački opušteno i lagodno, bez moranja i srkleta, pa i sam svraćam na kavicu. Čeka me, naime, uspon na jedno brdašce, ali ću prije toga do najveće od osam crkava u gradskom području, katedrale svetog Georgija Pobjedonosca. Neko razuman je prije 125 godina, kad je podignuta (podatak koji čas kasnije čitam ispod freske namrgođenog proroka Mojsija), malo nakon oslobođenja ovog kraja od Turčina, izabrao ne mjesto uza sami glavni trg nego kojih stotinjak metara dalje – tu je, svakom vidljiva i dostupna, a nije zakrčena drugim gradnjama, što ljepotu svake građevine barem udvostručuje. Na prilaznom stepeništu odmaraju čistačice, valja im svakodnevno pomesti lišće po prostranom katedralnom parku. Znatan vanjski dio katedrale zagrađen skelama, gomile crkvenog namještaja su, izgleda, dale svoje, tako to mora, ali je glavni dio, otvori klaustra premreženi metalnom čipkom, predulazni dio i sama ponutrica, tu i čeka me.

Svetitelj zaštitnik kočoperi se već na pročelju, s kopljem u desnici (nigdje mu zmaja :-O) i sa zerom straha u pogledu. Puno je još svetaca i letećih anđelčića po vanjskim zidovima, plavim, a gdjegdje neodređeno obojanim i urešenim zlatastim zvjezdanim plamičcima. Ikonostasne ikone, nestandardno velike, dimenzija otprilike dva puta jedan metar, radili su majstori iz dalekog Kijeva; očekivao sam, ma bio siguran da su oni, majstore iz Samokova, ali, eto, promašio i shvatio to odmah s vrata. S propovjedaonice me znatiželjno gleda drvena orlušina, sa strane, pak, blagim pogledom Bogorodica Trojeručica. Sami smo, Ona i ja, ako izuzmemo jednu u crvenim hlačama i bijeloj bluzi što se skrušeno moli. Bočno, na prilazu crkvi, novija česma, neuspjeli pokušaj uklapanja u starinski stil, ispred velika fontana, suha kao i ona s dječačićem, a onda beskrajni park.

M.J. | Bljesak.info / Georgije Pobjedonosac u javorovom lišću

A ono brdašce je baš to, pet minuta penjanja da bi se zaronilo u povijest ovog kraja. Prva lekcija je već u ravni, ogromni kameni oblutak sa spomen-pločom i likom nekog Borisa K. Zmijarova, potporučnika poginulog 1912. u borbama za oslobođenje ondašnje Gornje Džumaje, današnjeg Blagoevgrada. Bit će da je Dupničanin pa je ovdje dobio spomenik, jer je poginulih u spomenutim borbama bilo na stotine. Na zagrljaju ravni i uzbrdice još dva spomenika: jedan s osamdesetak imena poginulih u rusko-turskom ratu za oslobođenje 1877. i 1878., drugi spomen židovima poginulim tijekom Drugog svjetskog rata. Nije riječ samo o dupničkim već i o židovima dovedenim u ovdašnji koncentracijski logor s područja Grčke i Kraljevine Jugoslavije, njih više od 4.000. Posebna ploča postavljena je za židove ubijene u savezničkom bombardiranju grada 4. siječnja 1944. Zanimljivo, prvotni cilj bila je Sofija, ali ju je tada spasila magla. Da kerozin ne bude potrošen uzalud, cilj je postala Dupnica, pa je 40 američkih bombardera istreslo na grad 150 razornih bombi. Uništeno je 40 zgrada i pobijeno nekoliko stotina Dupničana. Zapitah se koliko li se Dupničana tog jutra, kao i svakog drugog dana, pomoli Bogu da im dadne lijepo vrijeme, bez dosadne siječanjske magle…

To je tek spomenički „uvod“, a već odozdo se na vrhu stepeništa vidi jedno tri metra visok spomenik žene sa zavežljajem. Nazvan je "Ятачката", što bi značilo žena-jatak, jatakinja, dakle, mada u našem jeziku takve riječi nema. Žene su, naime, upravo tako, pomažući bundžijama, kao manje sumnjive od muškaraca, igrale veliku ulogu u svim revolucijama, ustancima, okupacijama i previranjima. Tako je bilo u tursko doba, ali i tijekom Drugog svjetskog rata. Zabrinuta, zagledana nekud u daljinu, da je ko ne iznenadi, čvrsto stegnutih šaka, stežući pletenu torbu, u opancima, smjelo kroči vlastitom sudbinom.

Najpoznatiji simbol grada, 17 metara visoka sahat-kula, vidi se ne samo odozdo nego i gotovo odsvakud iz središta. Zna se da je podignuta 1782., prvotno tek kao obrambena promatračka kula, kojoj su naknadno dodani i satovi. Pogled na sahat-kulu načas mi stvara dojam da sam kući, negdje u Bosni ili Hercegovini. Sat je, nažalost, noviji, onaj stari je, zbog neodržavanja, propao prije osamdesetak godina, ali šta se može, što je – to je.

M.J. | Bljesak.info / S jatakinjom

Kula stražari na ulazu u gradski park na brdašcu, a posjetitelja blizu nje dočekuje žuta tabla s pandemijskim pravilima onog idiotskog „novog normalnog“: nema sjedenja na klupama, ne smije se na tobogan niti na ljuljačku, razmak 2,5 metra, maska obvezna… Niko se, naravno, ne pridržava, narod zna šta je gripa makar ga svakodnevno medijski bombardirali uvjeravanjem da se radi o nečem nalik koleri ili kugi pa je atmosfera u parku opuštena, kao, uostalom, i dolje, u središtu grada.

Prvi spomenik je poprsje Koste Petrova, političara i dupničkog kmeta, odnosno načelnika. Bilo je, dakako, još kmetova, ali je Petrov na postamentu jer ga je 1923., u obližnjem selu Džerman, ubio pripadnik konkurentske stranke. S druge strane još jedna bista, dr. Ivana Labutova, liječnika, ali i promotora ovdašnjih turističkih resursa; zato je izabrano mjesto pored upravne zgrade Turističkog društva „Rilska jezera“. Zatim je tu spomenik s imenima 26 Dupničana ubijenih tijekom Drugog svjetskog rata, a uz njega još jedan, noviji, ali slabije izrade, s još puno više imena, ali gotovo nečitljiv, pa ne uspijevam shvatiti o čemu se radi, razaznajem tek da se zlo dogodilo potkraj 1944.

Park inače uredan, s nekoliko ipak nezgrapnih detalja, poput table s podacima o financiranju uređenja parka; navijači CSKA, službenog imena „Huligani“, išarali je i zalijepili svoja obilježja. Šteta je što je slastičarna „Do časovnika“, uz sahat-kulu zatvorena.

U grad se spuštam drugom stranom, prema velebnoj sportskoj dvorani, a usput – često naglasim da Bugari baš-baš vole spomenike, i ovdje ih je toliko da neke ne stižem ni spomenuti – „susrećem“ još jednu suhu fontanu, umjereno razgolićena mladica s nekom čudnom posudom u rukama, a nakon nje i spomenik sa stihovima Metodija Dimova, Bitoljanina, pisca i bugarskog nacionalista što je pobjegao iz Titove Jugoslavije pa završio u grčkom logoru, da bi se na kraju spasio novim bijegom u Belgiju. Fotografiram spomenik i pitam se je li Cigančica s djetetom što je pored njega sjela zapaliti jednu ikad čula za Dimova.

Blizu je, na još jednom brdašcu, i Povijesni muzej, ali, sudeći barem po bezbroj grafita na fasadi, „izvan pogona“. Da nisam uzalud pješačio, tu je spomenik, još jedan u formi kamenog oblutka, političaru Nikoli Maleševskom, budući da se negdje ovdje, valjda tu gdje je postavljen kamen, nalazila njegova rodna kuća. Sad sam opet u ravni, evo me pored fine zgrade gimnazije, nazvane po Hristi Botevu, čiji spomenik, viši od ostalih u gradu, krasi obližnji plato.

M.J. | Bljesak.info / Sahat-kula

Ako je neko ko ovo čita bio u Dupnici, znat će da sam, kad spomenem Dupničke barikade, već blizu izlaza iz grada. Žan Vasilev Videnov bio je predsjednik bugarske Vlade do 1997., kad je narodu u cijeloj zemlji dojadilo stezati kaiš i trpjeti hiperinflaciju koja je obezvređivala sve urađeno. Tjedan dana s kraja siječnja i s početka veljače mediji su nazvali „Videnova zima“. Za uspomenu na nevesela „događanja naroda“ ostao je spomenik, betonsko-željezni zid kakvim su onda blokirane sve ceste u ovom dijelu Bugarske. Videnov je odstupio, a da nije, grdno bi se proveo. Najzanimljivije je što je, iako se dokazao kao iznimno loš ekonomist, dobio mjesto predavača na Europskom sveučilištu za ekonomiju i menadžment u Plovdivu. Europa… :( Usput kao ideolog najradikalnije komunističke udruge, nazvane po legendarnom Che Guevari, zaluđuje omladinu nezadovoljnu trenutnim stanjem u Bugarskoj.

Odoh, dakle! Još – usput mi je – svratiti do spomenika pilotu lovcu Veselinu Nik. Račevu, poginulom u travnju 1944. u borbi s američkim zrakoplovima iznad obližnjeg sela Usojka te, u Gornjoj Mahali, zagledati oko prekrasne kuće plavo-bijele fasade s vijencima ispod krova i po sredini, po svemu zaboravljene, jer nigdje spomena ni o čemu se radi. Mogla bi biti parohijski dom ili takvo što, budući da se nalazi blizu crkve svetog Nikole, najstarije u Dupnici, prvotno podignute 1609., više puta rušene, pljačkane i paljene od Turaka.

Oko crkve pusto, a u meni sve puno. Od dojmova, jer dan proveden u ovakvim mjestima, ni velikim, ni malim, ni nevažnim, ni važnim, ni oholim od veličine, ni snuždenim od maloće, sigurno nije uzalud potrošen dan.